петак, 2. март 2012.

NAČERTANIJE
SARAJEVSKOG
BJESNILA

Vidim, samo što se pojavila knjiga Dobrice Ćosića, Bosanski rat, knjižica od 274 strane i 320 dinara, u stvari dnevnik iz njegovog vremena predsjednikovanja Razjugoslavijom i nakon što ga je Sloba Aždaja smijenio sa tog položaja, upotpunjen, na kraju, uvodom Koljevićevoj knjizi, dakle, najveći dio tih zapisa odavno je objavljen mada ima i neobjavljivanih, sarajevski pobješnjeli patrioti, slobodari i nadživitelji agresije i genocida, poletjeli su da opljuju i obalegaju Ćosića.
Novi Garašanin. Novo načertanije. Ideolog Velike Srbije.
U tom svom bjesnilu koje im oči pretvara u kljove a prste nad tastaturom u dimiskije, zaboravili su kako je Dobrica Garašanin bio predsjednik Komiteta Spasa Alije od komunističkih kazamata. Čudan način da se gradi Velika Srbija.
Zanimala me knjižica jer mi se nije svidio taj naslov Bosanski rat, kakva kurčeva bosna, rat je bio srpski, hrvatski i muslimanski, pa onda unakrsno, devetosmjerka, a pošto sam tog dana, kada se pojavila u prodaji, bio u Beogradu, kupio sam je i pročitao, u autu, do Velikih Okučana.
Nekoliko sličica mi je palo u oči. I upotpunilo neke moje predstave radikalne i agresivne prirode, koje ispoljavam zavađajući Dodika sa kladioničarima praznih džepova i drugim cirkusantima, probisvijetima i podmuklicama.
Prva sličica. 12. decembar 1994. Bio sam u lovu u Topoli. Ne da ubijam zečeve i fazane, nego da razgovaram sa ljudima i osetim raspoloženje naroda u Šumadiji. Razgovarao sam sa više Topolčana i „običnih ljudi“. Niko ne brine za Srbe u Bosni. Svi su ravnodušni prema njihovoj sudbini. Srbija sa svojih lokalnih radio stanica danonoćno sluša novokomponovanu narodnu muziku. Ždere i loče rakiju i pivo. Odvratna mi je ovakva Srbija. Ona ne zaslužuje bolje ljude od Miloševića, Šešelja i Draškovića.
Druga sličica. 14. februar 1995. Dva ratnika iz Bosne. Došla su kod mene u Akademiju, oporavljeni ranjenici. Došli su da razgovaraju sa mnom i kažu šta misle. Oni su iz okoline Sarajeva. Očajni su zbog nepravdi. Očajni su ne zato što su ranjeni nego zato što su mnogi dezerteri, njihovi vršnjaci i funkcioneri SDS-a, sada bogataši u Beogradu. Beograđani ih mrze. „Dosta nam je Bosanaca“. A mrze ih zbog ratnih špekulanata i bogataša. Danas su ušli u radnju i kupili po komad hleba. Zamolili su prodavačicu da im da samo po koturić salame na hleb. Ona se izdrala: „Ne dam! Dosta mi je vas izbeglica!“ „Mi nismo Srbi. Mi smo Muslimani iz Sarajeva“, kazali su. „E, ako ste Muslimani, daću vam salamu.“ To srpsko rasrbljavanje je jedna od najtežih posledica jugoslovenstva i života u Jugoslaviji. Slušao sam ove mladiće. Ogorčeni su na rukovodstvo Srba, na Karadžića, Krajišnika, Koljevića, Mladića, na njihovu decu koja nisu na frontu. Slušao sam gnev upućen Srbiji i Miloševiću. Na kraju razgovora ponudio sam im nešto para, odlučno su odbili. Posekao me njihov ponos. Opet sam opomenut da ne postavljam ljudima nijedan opšti, nacionalni, demokratski, humanistički, slobodarski, moralni cilj u koji ne mogu s njima ravnopravno da uložim glavu.
Treća sličica. 17. decembar 1995. Priča Nikole Koljevića je potvrdila moje predviđanje da će se vođa jugoslovenske, odnosno srpske delegacije i u Dejtonu ponašati autokratski i diskriminatorski prema predstavnicima Republike Srpske. Držao ih je potpuno po strani od razgovora i pregovora sa Holbrukom, Tuđmanom i Izetbegovićem. Oni su o zaključenju mira saznali sa američke televizije. Mapu koja je predstavljala teritorijalno razgraničenje Republike Srpske i Muslimansko-hrvatske federacije nisu ni na televiziji videli.
Četvrta sličica. 29. maj 1993. Srbija sada, i da hoće, ne može da kapitulira pred Amerikom i Evropskom zajednicom: Srbi preko Drine drže nam konopac oko vrata.
Opet me neka belosvetska budala pitala zašto stvaramo „veliku Srbiju“.
Što se tiče „velike Srbije“, to je jedna sintagma koja se rodila u fazi nacionalne romantike, kakvu su u svom državotvorstvu iskazivali narodi koji su bili razjedinjeni na Balkanu i u Evropi, pa su takvu sintagmu upotrebljavali i neki srpski nacionalisti. Austrougarska je 1908. u danima aneksije Bosne i Hercegovine, tu „veliku Srbiju“ proglaasila svojom evropskom opasnošću... taj austrougarski fantom je danas osnovni argument protiv srpskog naroda u evropskoj i američkoj politici. Nikada nisam verovao, iz mnogo razloga istorijskih, nacionalnih i drugih, u mogućnost zasnivanja „velike Srbije“. Moje shvatanje državnosti i nacionalne ideologije srpskog naroda sasvim je drugačije.
*
Dabome. Jebeni su ti Velikosrbi, Agresori, Načertanci. Naročito oni oko Topole, žderu, loču i kod konobarice oće da umoču.
Kao što su jebeni ovi u Saraju, koji danas Srbima, u dva, četiri, šest, osam i deset časova, lijepe te etikete genocida, agresije, velike srbije, načertanija. Opasni, ne zato što stvaraju odbojnost Srba prema muslimanima, Srbi su svoje epohe zajedništva završili, razočaravši se trajno u sve sa kojima su gradili zajedničke zajednice u dva vijeka, opasni su jer stvaraju permanentnu mržnju kod novih muslimana koji stasaju a koji nikada neće pročitati Daleko je sunce da bi vidjeli o kome se radi. Mislim da će Dobrici u Sarajevu, kada umre, podići veliki srni vukodlački spomenik sa mesinganim slovima Tamo daleko počiva ovaj agresor koji će vas sutra istrijebiti.
A ta mržnja, kod muslimana prema Srbima, može da vodi samo u jednom smjeru. U smjeru progona i istrebljenja Srba iz Bosne.

среда, 29. фебруар 2012.

KAKAV FOLIRANT
GRAĐANSKIH POSLOVA

Dobro. Politika nije kurva kao što pričaju apolitični pederi. Ali nije ni ortodoksna pravolinijska ideologijska svjetlost. S vremena na vrijeme promijene se pogledi, dvogledi i oči. Opozicija promijeni pelene. I tjeraj dalje preko mandata.
Ali u jednom danu popeti se na građansku granu i obilno seruckati dolje, pa se spustiti ispod, na usrano mjesto, i graktati o tome kako je behar oko tebe, neozbiljno je.
Tako je danas Građanin Lagumdžija, uskoro bi zbog toga građanstvenoga mogao da počne pisati kolumne u Kompaniji, objasnio da nije išao na Radni Ručak jer mu se nije svidio onaj Mali Milanović. I svi oko njega. Previše priče o nacionalnom. A BiH, je besjedi Građanin, ne samo zemlja tri nacije i dva entiteta nego i zemlja Četiri Miliona Građana.
Ja, ipak, mislim da u BiH ima više pasa lutalica nego građana. I ne znam kako vama, ali meni, kao klasičnom komunisti, građanin je smrtni neprijatelj. Samo gleda svoju guzicu.
Sve to što je pričao Građanin Lagumdžija može da pije vode, da nije danas, odmah, sjeo u auto i došao u nacionalnio čistu, genocidnu, agresorsku, Republiku Srpsku i besjedio sa liderima. Sa Radojičićem se slikao, sad s ove, sad s one strane. Bio u Gnusnom Kriminalizovanom Administrativnom Centru. Došao kod Dodika, koji mu je odmah nametnuo dnevni red. A onaj ko određuje dnevni red, kaže Moj Drug Mile, taj i vlada.
Osjeća Zlaja da je malo neubjedljivo sve to pa pojašnjava. Ovo je i naš entitet. Svi su entiteti naši.
Nije, Građanine. Sve su reprezentacije vaše, vaš je i Komšić, ali Republika Srpska je naša.
Svejedno, dobro došao Građanine Pokorni.
STATUS PONIŽENJA
ILI STATUS KANDIDATA

Ne volim teze koje plasira Gospodin Legija, tako zovem Koštunicu jer je on tako nazvao onog Prljavog Ubicu, ali nešto sam se češkao iz uha kad sam pročitao da Status Kandidata znači dalje urušavanje Srbije.
Razabirem samo aktulne događajčiće.
Ima podršku za Status. Sinoć ima. Jutros nema. Podrška je naglo raspršena. Njemačka odlučno da se da Status. Poljska ruši cijeli dogovor jer Rusi Dolaze. Rumunija osporava Status zbog odnosa prema Vlasima. JMS, Jebo Me Svako ako neko zna gdje su Vlasi i šta rade. Najpoznatiji Vlasi je Azem, ćivša tezen pil.
Bio sam u junačkoj JNA u Negotinu i Zaječaru, na tromeđi triju bratskih zemalja, Jugoslavije, Bugarske i Rumunije. E, tamo su Vlasi. Čudni Zaljudi. Ljudi iz Zabiti. Imaju svoje poglede. Imaju i dobru etno muziku. Jedna žena je tamo imala spomenik za streljanje od strane Nemci i status Narodnog Heroja. Živjeli su kao i sav normalan svet u Srbiji. Ali, imaju svoje poglede. Nama junacima iz JNA nisu htjeli da prodaju slamu pa sam deset noći spavao na goloj kaljuzi u šatoru ispod kojeg je tekla voda i blato. Nu, obuka se završila, odbrojano sitno, otišao baja iz tog kraja i zaboravio na Vlahe. Kad danas Vlasi jebu Srbiju. Imal iko da ga nije zašiljeo.
Sreća, agitpropovac Kacin kaže Zaslužili su fanti Satus.
Dakle, u Birselu nisu ni shvatili šta hoće Rumunija i šta traži od Srbije. Ni Srbija nije shvatila. Ona se uljuljkala uspavankom Rumunija nije priznala Kosovo. Misle Rumunija luda za Srbijom. Nije priznala zbog Mađara i još nekih tamo Transilvanija. A Srbiju će da kara sa Vlasi.
Pri tome Cela Evropa, sve sa Briselom, nije ni upitnula Hrvatsku za te Srbe Bivše Ustavne. Ali Rumunija, u ime EU, jelte, pita za Vlahe.
Kako ostvariti Neponižavajuću Neutralnost sa toliko I. I Kosovo i EU. I Eu i Vlasi. I Rumunija i Rusi. I Krkobakić i Mrkodinkić.
UMB, Ubio Me Bog, ako neće pred Srbiju odmah postaviti zadatak da prizna Kosovo. I priznaće gi. Da gi se utera u Nato. I uteraće gi. Da kupi novo autonomno motorče za Čanak. I kupiće gi. Ali neće proći sa prdavče.
Ako budu tražili da Srbija prizna Republiku Srpsku...
Biće to dobra prilika da se u Srbiju uzvikne I Srpska i Turska.

уторак, 28. фебруар 2012.

IZUMIRE
SARAJEVSKA
HRVATSKA

Dolazak Ive Josipovića, predsjednika Hrvatske, onomad, u Derventu i u Banjaluku, označio je kraj Politike Na Drini Šahovnica. Sve dotad je nad Bosnom lebdjela ta zastava na kojoj je visio i čvor sa onim ljiljanovim barjakom, iako su Dva Hadezea već bila spoznala da neke putokaze prolaze peti, ili deseti, put i da se moraju tražiti novi. Sve dotad Zvanično Sarajevo i Zvanični Zagreb nisu priznavali niti uvažavali Hrvate kao nešto što samostalno politički postoji u Bosni i Hercegovini. Hrvatska je prema BiH, bila samo Sarajevska Hrvatska.
Površni analitičari i uvrijeđene ostavljene političke protuve, jevtino su objašnjavale šta je to što je Hadezeove grunulo u zagrljaj Dodiku. A uopšte se o tome nije radilo.
Pala je jedna epoha u političkom životu Hrvatske. Završio se jedan Merak u životu Sarajske Političke Čaršije.
Iako je Sarajevo neprestano pričalo, i samo sebi primišljalo, da je na Vrbasu, umjesto Banjaluke, Ankara, Josipović je, ipak, tamo vidio Dodika i Republiku Srpsku.
Bilo je to tako bolno da je Lagumdžija odmah otišao u Zagreb. I odmah se vratio.
Jučer je u Bosnu i Hercegovinu stigao predsjendik Vlade Hrvatske, Milanović. Pa razgovarao i sa predsjednikom Vlade Republike Srpske. Nije to bio nikakav grom iz vedra neba. Republika Srpska je prema Hrvatskoj izgradila autoput. Zajedno će izgraditi i most na savi. A taj autoput i na drugom kraju može da se nastavi prema Hrvatskoj ali i Hrvatskim Krajima u Hercegovini.
Nezrelo Sarajevo demonstriralo je i danas svoj autizam u odnosu na BiH, u odnosu na Hrvate i u odnosu na Hrvatsku. Neke javke kažu da je bilo žestokih riječi između Milanovića i Komšića. Milanović se doima smiren, upakiran, rečenično pribran ali, znajući frekvenciju Ljiljana Iz Našeg Sokaka, koji ima zaobadani osjećaj za istančanu komunikaciju sa susjedima, moguće je zamisliti taj dijalog, monolog, mnogolog, šta li je bio. Šta imaš, ba da razgovaraš o mostu. Jebali te oni. Oprosti, gospon Komšić... Nisam ti ja gospon, ja sam član Predsjedništva, ja, ja. Znam, gospon Komšić, ali ja sam došao u Bosnu i Hercegovinu, ne samo u Sarajevo, ne želim da budem ničiji mentor. Šta, ba, mentor, zna se s kim ovdje treba da se priča a s kim ne treba. Kad zna Anđelina... Na ovaj način nemamo što razgovarati. I nemamo, voz.
Onda se na radnom ručku nisu pojavili Zlatko Lagumdžija, ministar inozemnih dela. I Raščupani Termin. Predsjednik Vlade Bošnjačko-Hrvatske Federacije.
Očekivali Mesića sa tenkovima. Na Koridoru. Da se prekine gdje je najtanja. A pojavio se jedan Predsjednik Vlade iz Evropske Unije.
Mislim da je noćas Komšić do jutra preživao jastuk i pitao se da li je vrijeme u Sarajevu stalo ili se u Hrvatskoj ubrzalo. Đe smo, ba, pogriješili.

недеља, 26. фебруар 2012.

VEHABIJE SU SPAVAČI
KAO NEKADA I IREDENTA


Čak i Denis Bećirović brani vehabije. Šalje pisma preko Unije. Vidite vi šta sa Srpskim Neofašizmom i Vansarajevskim Šovinizmom. To o vehabijama nije principijelno. A to, principijelno, velim ja, stara je, osebujna, komunistička birokratuša.
Doris Pakt, koji im je valjao toliko puta, sad se okrenuo protiv. Zapitala se javno zašto niko, narčito iz IZ, ne osudi vehabizam. I ne odrekne ih se.
Pošto su gnusni pravoslavci već uključeni u Uniju, ako BiH dobije Status Kandidata, biće to jedina evropskounijska zemlja koja ima slobodu mišljenja u obliku vehabija. Istina, ta sloboda se nešto razlikuje od bečkog vehabizna, na primjer. Tamo samo misle a ovdje i eksplodiraju. I pucaju po američkim ambasadama.
Nešto mnijem, kad Američani tolerišu te svadbarske običaje po svojim novim fasadama, što ne bi mogao Denis Bećirović, Zamjenik Predsjedavajućeg Neznamčega, da brani Vehabije. Da su Američani dosljednji Nebeskoj Demokratiji, nedajbože, organizovali bi zračne napada na Sarajevo i Sandžak. Da se tako uništi Jašar Land. I tamo i ovdje.
Nu. Mnijem da su vehabije ozbiljniji i dugoročniji faktor od Ludog Jašara i još luđih bugojanskih vatrometdžija.
Prejednostavno je objašnjenje da se radi o vjerski misionarima. O jednoj varijaciji vjerske tehnologije. O povratku čistim vjerskim ispovijedanjima.
Vehabije su ovdje instalirane u ratnim vihorovima a nakon toga su medijski prezentovani kao neko ko uzurpira srpska imanja što je za njih imalo učinak pozitivne kampanje. U sljedećoj fazi izveli su promotivne i pokazne terorističke aktivnosti.
Ludi Jašar svojom pucnjavom oko Ambasade pokazao je nekoliko promotivnih spotova o Terorvehabizmu. Ali je pokazao i to da Linija Terorizma ide od Bugojna do Sandžaka. Nešto mi Poznato Zeleno. Stoga se toliko i zvonilo da je Jašar došao iz Srbije. Samo naivni su se palili na Nije to naš terorist, to je gnusni četnički terorist.
Sada će jedno vrijeme Vehabije da miruju.
Ali će se aktivirati kad dođe vrijeme.
Slična tehnologija primijenjena je i na Kosovu. Iredenta je, u predvečerje Ratova Bratstva i Jedinstva, krenula agresivno po Kosovu i po rudarskim jamama ali se primirila dok su trajala građanska klanja po raspadajućoj SFRJ. Kad je sve prošlo, dobili su mig da krenu u Nezavisnost. Možda je i Ludi Sloba od nekog dobio mig. Sa tim migovima se nikad ne zna. Nadzvučna čuda.
Kosovo je primjer dirigovanog slijeda događaja i pasije odanosti i poslušnosti.
Vehabije će takođe na mig izaći jednog dana na veliku scenu i odigrati soju poslušnu ulogu. Samo kretenoidi mogu da misle da je toliki užitak ispovijedanje vjere dok ti se zglobovi smrzavaju ispod kratkih nogavica.
Znam da Evropa sve to zna. Kad je znala za Znanadera, zna i za ovo. Pitanje je samo kod koga je dulji a kod koga deblji.
Zato Denis Bećirović, i drugi, ne treba da budu smiješni pisatelji pisama.